Senzibiliziranje za interesne štrajkove tek predstoji

Sužavanje prava na štrajk zakonskim izmjenama iz 2014. i restriktivna sudska praksa pri ocjenjivanju zakonitosti štrajka otežavaju njegovo šire korištenje kao sredstava interesne borbe radnika

Pravo na štrajk u Hrvatskoj uređeno je prvim Zakonom o radu 1995. godine, te je najznačajnije izmjene doživjelo 2014. godine, kada je to pravo ujedno i znatno suženo.

Prema zakonu, na štrajk imaju pravo pozvati i provesti ga samo sindikati, i to u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova, kao i zbog neisplate plaće. Do 2014. godine pravo na organiziranje štrajka izrijekom su imale i sindikalne središnjice, no tada je njihov spomen iz zakona brisan,  a pravo na štrajk i dodatno ograničeno novim stavkom koji ga izričito veže uz slučaj spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora. Posljedično, pravo na organizaciju štrajka više nemaju svi sindikati, već samo oni kojima je utvrđena reprezentativnost za kolektivno pregovaranje i oni koji su pregovarali o kolektivnom ugovoru. Uz to, u Hrvatskoj je moguće organizirati i štrajk solidarnosti u znak potpore radnicima drugog poslodavca koji su u štrajku. Provedba postupka mirenja obavezan je preduvjet svakom štrajku, osim štrajku solidarnosti. 

Ograničenja prava na štrajk

Prema ustavnoj odredbi, u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama može se ograničiti pravo na štrajk, te se ono u tim sektorima uređuje posebnim zakonima. Djelatnim vojnim osobama nije dopušten štrajk, a za službenike i namještenike u oruža-nim snagama, kao i policijske službenike, definirane su okolnosti u kojima štrajk nije dopušten (npr. u ratnom stanju ili u slučaju proglašenja elementarne nepogode). Također, policijskim službenicima propisana je dužnost primjene policijskih ovlasti i za vrijeme   sudjelovanja u štrajku, ako je to nužno zbog zaštite života i sigurnosti ljudi ili procesuiranja kaznenih djela. U javnim službama, pravo na štrajk ograničeno je samo u sustavu hitne medicine. 

Kod bilo kojeg štrajka, sindikat i poslodavac trebali bi sporazumno, na prijedlog poslodavca, donijeti pravila o poslovima koji se za vrijeme štrajka ne smiju prekidati. Može se raditi o poslovima čije je obavljanje nužno kako bi se rad mogao nesmetano obnoviti nakon završetka štrajka ili onima koji su potrebni radi sprječavanja ugrožavanja života, zdravlja ili osobne sigurnosti građana. Ako sindikat i poslodavac ne postignu sporazum u roku od 15 dana, sindikat može tražiti da o tome u istom roku odluči arbitraža. 

Na zahtjev poslodavca, sud može zabraniti štrajk ako utvrdi da je organiziran nezakonito, a poslodavac u tom slučaju može imati pravo i na naknadu štete. Prema Zakonu o radu, radnik ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog sudjelovanja u zakonitom štrajku, niti ono predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. U hrvatskom pravnom sustavu postoje slučajevi izvanrednih otkaza zbog sudjelovanja u nezakonitom štrajku, no nisu nam poznati slučajevi represivnog djelovanja prema radnicima u zakonitom štrajku. 

Restriktivna sudska praksa

Generalno, sporovi u vezi kolektivnih ugovora češće se iscrpljuju u fazi mirenja, no što dolazi do štrajkova. Većina sindikata ima štrajkaške fondove, ali oni se u praksi rijetko koriste. Razlozi za to su višestruki: kao prvo, štrajk je puno lakše organizirati u velikim sustavima, naročito u javnom sektoru, nego na razini pojedinog poslodavca u privatnom sektoru, gdje se pregovara o velikoj većini kolektivnih ugovora. Nadalje, veliki dio nedavne povijesti radničke borbe, pa tako i štrajkova, obilježile su akcije za očuvanje radnih mjesta i zbog neisplate plaća, tako da senzibiliziranje radnika za štrajk kao legitimnu metodu interesne borbe tek predstoji. Naposlijetku, posljednjih godina u Hrvatskoj primjetna je izrazito restriktivna sudska praksa, u kojoj su štrajkovi mahom proglašavani nezakonitima, što je veliki rizik i za sindikate i za radnike koji stupe u štrajk. Jedan od primjera je četverotjedni štrajk zbog povećanja plaća koji je Sindikat metalaca Hrvatske – Industrijski sindikat proveo u tvornici kombajna Same Deutz Fahr Žetelice 2019. godine, a koji je Županijski sud proglasio zakonitim, da bi ga nakon toga Vrhovni sud ipak zabranio. 

Kako generalni štrajk kao takav nije posebno uređen, sindikati u legitimnim pritiscima na politiku koji uključuju širu obustavu rada moraju biti kreativni. Posljednji takav primjer dogodio se 2014. g. kada su sindikalne središnjice organizirale dvosatni generalni štrajk u formi štrajka solidarnosti sa dvjema tvrtkama koje su se u to vrijeme nalazile u štrajku zbog višemjesečne neisplate plaća. Pravi razlog štrajka bio je sukob s Vladom i poslodavcima u vezi s donošenjem Zakona o radu, a štrajk je polučio rezultat jer je prisilio Vladu da već napisani prijedlog zakona vrati u novu rundu pregovora. Za štrajk se tom prigodom pozitivno izjasnilo 92% članova sindikata, a u njemu je sudjelovalo više od 270 tisuća hrvatskih radnika. Mediji rado prate sve vrste radničkih akcija, a u posljednje vrijeme moguće je zamijetiti i trend sve pozitivnijeg tona izvještavanja o njima.

Sunčica Brnardić, izvršna tajnica SSSH za radno i socijalno pravo

SAVEZ SAMOSTALNIH SINDIKATA HRVATSKE
www.sssh.hr