
Radnici bez zaštite
Fleksibilizacija u FBiH donijela regresiju radničkih prava
Globalizacija, kao planetarni proces, je kao jednu od ključnih posljedica iznjedrila atipične oblike rada odnosno fleksibilizaciju, koja je tokom posljednjeg desetljeća postala jedna od glavnih krilatica poslodavaca ali i dijela ekonomskih analitičara. Iako predstavljena kao formula za povećanje zaposlenosti jer “liberalizacija i derugulacija tržišta rada vode ka većoj fleksibilnosti tržišta, što na dugi rok ima utjecaja na smanjivanje nezaposlenosti”, podaci o toj stopi u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) govore suprotno. Uz to, došlo je do urušavanja kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora, “ravnoteža snaga” u socijalnom dijalogu je narušena na štetu radnika pa je došlo do regresije radničkih prava i socijalne sigurnosti. Dakle, iako je proizašla iz konteksta osiguranja stabilnosti privrede i poslovanja, fleksibilizacija se u najvećoj mjeri fokusirala na segment radnih odnosa, koji su postali nestabilni.
Država mora biti garant zaštite radnika
Sve izraženija individualizacija radnika, kao posljedica fleksibilizacije, umanjuje upućenost radnika na kolektivno pregovaranje.
Naime, zaposleni sa atipičnim oblicima radnog odnosa (rad od kuće, sezonski rad i sl.) su potpuno individualizirani i praktično lišeni mogućnosti kolektivnog predstavljanja pa samim tim i kolektivnog pregovaranja. To automatski umanjuje masovnost sindikata jer veliki broj tih radnika ostaje sindikalno neorganizovan. Jedna od posljedica je i trend smanjivanja socijalnih prava jer
država, nažalost, nije adekvatno odgovorila na izazove fleksibilizacije tržišta rada i osigurala da bude u balansu sa socijalnom sigurnosti. Kada država nema kapacitete da preuzme taj dio odgovornosti i obezbijedi viši nivo socijalne zaštite za one koji potencijalno ostanu bez posla, sav teret liberalizacije tržišta rada podnose radnici. I to je upravo ono čemu svjedočimo posljednjih godina u Bosni I Hercegovini. Savez samostalnih sindikata BiH je bio jedini u Federaciji BiH koji je tada tvrdio da će liberalizacija tržišta rada imati više štete nego koristi za radnike. Prosto rečeno, tržišna privreda ne može potpuno slobodno regulisati radne odnose i država mora zadržati
svoju ulogu garanta zaštite radnika. Tu je posebna odgovornost na inspekciji rada i zato je neophodno da se taj državni organ ojača. Takođe, odgovornost je i na sudovima.
U najtežem položaju platformski radnici
Kada je riječ o atipičnim oblicima rada u FBiH, neki od njih su poznati u našem zakonodavstvu, kao što su radni odnos na određeno vrijeme ili sa nepunim radnim vremenom te rad od kuće.
Istovremeno, neregulisani su drugi oblici rada poput privremenog agencijskog ustupanja radnika, grupnog zapošljavanja ili platformskog rada. To zaposlene na taj način čini gotovo potpuno pravno nezaštićenim a posebno su pogođeni platformski radnici. Sa aspekta poslodavaca, ovo su primamljivi načini zapošljavanja jer omogućavaju efikasnost i smanjeni su troškovi poslovanja jer nema gotovo nikakve potrebe za administrativnom podrškom, prostorom ili drugom logistikom. Uz to, velika konkurencija smanjuje cijenu radne snage. Sa aspekta radnika i radnica, situacija je znatno drugačija pa se suočavaju s brojnim rizicima kao što su nesigurnost u pogledu plate, odmora, privremene spriječenosti za rad i dr. SSS BiH je posljednjih mjeseci počeo sa pripremom niza aktivnosti vezanih za platformske radnike a cilj je naći formulu koja će omogućiti organizovanje tih radnika i njihovu zaštitu od eksploatacije. Zaposlene na ovaj način biće izuzetno teško sindikalno organizovati zbog niza objektivnih ograničenja, ali je neophodno povezati ih sa sindikatom.
U budućnosti ćemo imati sve više zaposlenih osoba u atipičnim oblicima rada tako da i sam sindikalni pokret mora biti spreman na potpuno nove izazove.
I mladi se iskorišćavaju i pravno su nezaštićeni
Ono što posebno zabrinjava je i da sve veći broj mladih osoba (učenika, studenata) netipične oblike radnog odnosa vidi kao jedine moguće. S jedne strane je potpuno razumljiva njihova želja da u najkraćem roku dođu do određene sume novca, da nisu vezani za “konkretno” radno mjesto, sa striktno definisanim radnim vremenom…
Nažalost, zbog nedovoljne informisanosti, za šta dio odgovornosti svakako snosi i sindikat, ostaju pravno nezaštićeni i izloženi raznim oblicima diskriminacije i iskorištavanja. Zbog toga je neophodno pokrenuti veliku kampanju koja će ih upoznati sa svim pravima i obavezama koje imaju ulaskom na tržište rada.
Uprkos negativnom učinku fleksibilizacije na nivo članstva u sindikatima, sindikati su i dalje jedina snaga koja treba dovesti do toga da se prava, koja se fleksibilizacijom smanjuju ili brišu, zamijene pravima iz kolektivnog pregovaranja. Naša je obaveza da natjeramo nadležne da za sve one radnike koji bi mogli biti dovedeni u nepovoljan položaj, država mora biti garant odgovarajuće razine kvaliteta života.